GORKA ZARADA ISPOVIJEST AMERIČKE OBITELJI WILSON
KOJA SE NAKON PET GODINA ODSELILA IZ HRVATSKE
NESRETNI MILIJUNI Terry Wilson valjda je jedini Amerikanac koji je očajan i nesretan jer je ostvario sjajan profit željenom kupnjom i neželjenom prodajom kuće u Cavtatu. Planirao je stare dane provesti u Hrvatskoj, ali je odustao nakon samo pet godina
piše Biljana WILSON
Jeste li ikada čuli za Amerikanca koji je očajan i nesretan jer je ostvario sjajan profit? Valjda jedan jedini je moj suprug Terry Wilson.
Većina se vas vjerojatno ne sjeća članka koji sam napisala prije tri godine. Odvela sam svojeg američkog muža da mu pokažem svoju domovinu, da vidi odakle sam i kakve ljepote ima Hrvatska, u odnosu na novu, modernu i plastičnu Ameriku. On je bio toliko oduševljen i impresioniran našim morem, grandioznom ljepotom i povijesti Dubrovnika i okolice, srdačnim ljudima i netaknutom prirodom Mediterana.
Bajni početak
- That's it! - rekao je. - Kupit ćemo kuću ovdje i doći penzionerske dane provesti u ovom raju na zemlji.
Nitko nije bio sretniji od mene.
Brzo smo sami, preko interneta, pronašli kuću u povijesnom dijelu Cavtata - sve što smo htjeli i trebali za idiličnu i bezbrižnu starost. Lako smo našli i odvjetnika u Dubrovniku koji govori engleski, jer moj muž ne razumije hrvatski ... Dogovorili smo se s njim da ga angažiramo za svu potrebnu zakonsku proceduru.
Dani i tjedni su prolazili, a od našeg odvjetnika ni traga ni glasa. Ugledni dubrovački advokat, sin jos poznatijeg odvjetnika, nije odgovarao na naše upite (e-mail) što se događa i kako posao napreduje. Napokon smo mu napisali pismo da, budući da smo ga mi zaposlili, uz dobru naknadu, želimo da nas barem jednom tjedno obavještava što radi.
Pismo kojim nam je odgovorio bilo je totalni šok za rođenog Amerikanca Terryja. Malo je reći neprijateljskim tonom, odvjetnik je rekao da je duboko uvrijeđen kako ga tretiramo i da ga nikad nitko u životu nije pokušao toliko poniziti. Tko smo mi da on nama raportira što radi i otkud nam drskost da se miješamo u odvjetničke poslove. Pokušali smo mu objasniti da mi njega plaćamo, a ne on nas i da imamo pravo znati što radi i kako radi. Jer, ako nismo zadovoljni njegovom uslugom, otpustit ćemo ga i angažirati nekog boljeg. Preduhitrio nas je odgovorom da neće uopće više imati ikakva posla s nama i predao naš slučaj svojem partneru.
Već tada smo mogli znati, ali sunce, more, palme, Stradun... Kuću smo renovirali i radovali se kao djeca svako ljeto kad smo išli u naš budući dom (cijela tri tjedna, koliko se u Americi može maksimalno imati odmora godišnje).
Ali, ne lezi, vraže. Našao se susjed komjemu je smetalo što su Amerikanci došli "ukrasti" njegovu zemlju. Psovao nas je, gađao kamenjem, oštetio kuću i na kraju zagradio prolaz do našeg ulaza. Kao svaki normalan Amerikanac, Terry je tražio od policije da nas zaštiti od ovog svakodnevnog maltretiranja. Odgovor je bio: "Što hoćete od nas? On je takav i svi znaju da je takav!"
I tada smo mogli znati, ali sunce, more, palme, Stradun ...
Naviknut na red i zakon, Terry je odlučio slučaj predati sudu koji će jednom zauvijek odrediti što je čije i tko smije koga uznemiravati. Odvjetnik u Dubrovniku, kojemu smo objasnili problem, rekao je: "Ma kakav sud, zaboravite na to, to bi trajalo 10 godina i opet ništa. Nego, vidim da je gospodin Amerikanac krupan pa neka malo istuče susjeda i prepadne ga da se smiri." Kad sam prevela suprugu što nam savjetuje odvjetnik, dok službeno sjedimo u njegovoj kancelariji, muž mi je najprije rekao da nije vrijeme za šale i da mu "stvarno prevedem".
Kad sam ga uvjerila da je to baš točan prijevod, jedva sam ga uvjerila da se momentalno ne spakira i napusti "ovu divlju zemlju".
ODVJETNIK "Ma kakav sud, zaboravite na to, to bi trajalo 10 godina i opet ništa. Nego, vidim da je gospodin Amerikanac krupan pa neka malo istuče susjeda i prepadne ga da se smiri (i odzida prolaz)"
Epizoda iz bolnice
Da sve bude još ljepše, Terry je pao s dva metra visine (nešto je popravljao na kući), užasno ozlijedio nogu i zadobio druge rane po tijelu. Odmah smo zvali Hitnu pomoć, ali su rekli da, jer vjerojatno ne umire, neće doći. Neka ga donesemo u bolnicu.
Budući da je bio totalno nepokretan i krvario, otrčali smo na plažu i donijeli jednu od onih hotelskih plastičnih ležaljki i nekoliko susjeda ga je nosilo niz 50 skalina do rive i auta. Kao svaki normalan Amerikanac, Terry je pitao gdje je Hitna pomoć koja bi se u Americi stvorila za 2 minute, s aparatima, bolničarima i, naravno, nosiljkom.
U bolnici nije mogao vjerovati da mora spavati na jastuku koji smo ponijeli od kuće (jer bolnica u Dubrovniku nema dovoljno jastuka), da je sestra ljuta što on traži papir za WC (koji nema) i što nismo sami donijeli papir sa sobom. Pitao je sanja li kad je vidio da se puši u bolničkoj sobi i da rodbina donosi pacijentima pivo i rakiju.
I tada smo mogli znati, ali sunce, more, palme, Stradun...
Htjeli smo pregraditi nešto na terasi, ali bi to zaklanjalo pogled susjedu. Kao svaki normalan Amerikanac, Terry je odbio sugestiju mještana da, kao i svatko drugi, gradimo bez dozvole što god hoćemo. Inzistirao je na tome da se prvo dogovorimo sa susjedom o tome koje bi bilo najbolje rješenje za obje strane.
Susjed, moćan i uobražen, ljutit što ga pitamo, kaže: "E, nećete graditi baš ništa! Ako nešto i pokušate, ja ću vam sve srušiti preko noći." Odlučili smo otići u Općinu i pitati kakav je zakon i što moramo učiniti za građenje. Pošto smo najprije bili ismijani u Općini ("A, je li, došli iz Amerike pa hoćete specijalni tretman. Kod vas je sigurno u Americi sve najbolje, pa što onda radite ovdje?"), rečeno nam je da nema zakona i da se nagodimo s komisijom ...
Sunce je postajalo sve mračnije, more hladnije, a Stradun ulica iluzija i trenutačnog sjaja za turiste s debelim novčanicima.
Terry mi je rekao: "Ja se ne mogu više boriti s ovim kaosom, ja želim samo mir, red i zakon i dobre bolnice za stare dane."
Agencija za kraj
Nisam bila iznenađena. Kao što za majku ne postoji lopov ni kurva, tako sam i ja, Hrvatica, dugo branila i nalazila izgovore za ova necivilizirana ponašanja. Ali, i mojem strpljenju je došao kraj.
Odlučili smo prodati kuću i zaboraviti naš petogodišnji san o mirovini u idiličnom Cavtatu. Prodaja kuće, preko novopečenih agencija u Dubrovniku, bila je podjednako bolna i nezamisliva u civiliziranom svijetu. Agenti bez ikakvih kvalifikacija, bez zakonskih regulativa, bez normi o ponašanju i tretmanu klijenata od kojih ubiru ogromne provizije, napunili su čašu gorčine do vrha.
Stjecajem okolnosti, vrijednost kuće je nenormalno porasla za pet godina i mi smo ostvarili zavidan i nepredviđen profit. Ali, izgubili smo jedan životni san, dugogodišnji plan, radost i uzbuđenje da provedemo mirovinu u egzotičnom i prelijepom mjestu, koji se ničim ne može nadoknaditi ni platiti. Još sanjam more, osjećam miris borovine, lavande i ukus svježe ribe. Dok gledam slike, prilijepljene magnetima na frižideru, čini mi se da čujem šum valova i krikove galebova.
Vjerojatno ćemo ponovno doći na Jadran. Kao američki turisti bit ćemo u luksuznom hotelu, nosit ćemo brojeve da se vidi kojoj grupi pripadamo i uplatit ćemo autobusnu turu ... Ali, to neće biti "that’s it".
Sun 15 Oct - 10:27
